Tartufi

 
Tartufi ili gomoljače (lat. Tuber) rod su podzemnih gljiva iz obitelji Tuberaceae kojima plodište naraste u prosjeku od 5 do 30 cm, a s obzirom da podsjećaju na gomolj, često im se izgled uspoređuje s krumpirom. Nalaze se između 10 i 30 cm ispod zemlje, te se moraju razvijati u simbiozi s korijenom drveća, najčešće bukvom, hrastom, vrbom, topolom i brijestom. Specifični su po jakom, prodornom mirisu koji podsjeća na bijeli luk i stari sir, a dvije najznačajnije vrste su crni tartuf (lat. Tuber melanosporum) i bijeli tartuf (lat. Tuber magnatum),od kojih se bijeli tartuf smatra najkvalitetnijim i dostiže najveću vrijednost. Ove gurmanske gljive rastu diljem Europe, Azije, Sjeverne i Južne Amerike, ali najznačajnija nalazišta smatraju se Francuska i Italija. U Hrvatskoj, najpoznatije nalazište tartufa je dolina rijeke Mirne u Istri. Potragu ili takozvani lov na tartufe vodi stručnjak tartufar, dok same tartufe svojim istančanim njuhom pronalaze posebno dresirani psi. U prošlosti su se za posao pronalaska samoga tartufa koristile svinje jer su bile iznimno vješte u njihovom pronalasku, jedina mana im je bila što su najčešće sve što su našle odmah i pojele.

Prvi zapisi o tartufu pojavljuju se u zapisu rimskog pisca i znanstvenika, Plinija Starijeg pod nazivom „Naturalis Historia“ , a u 1. stoljeću prije Krista, zahvaljujući grčkom filozofu Plutarhu iz Cheronea, proširilo se vjerovanje da je ova dragocjena gljiva nastala kombinacijom vode, topline i gromova što je nadahnulo brojne pisce, između ostaloga i rimskog pisca Juvenala koji je smatrao da je tartuf nastao iz groma kojega je Jupiter, otac bogova bacio u neposrednu blizinu tada svetog stabla, hrasta. S obzirom da je Jupiter oduvijek bio poznat po svojoj seksualnoj aktivnosti, tartufu su se oduvijek pripisivala svojstva afrodizijaka.
Prvu knjigu o tartufima napisao je talijan Alfonso Ciccarelli 1564. godine, a francuski botaničar Joseph Pitton de Tournefort prvi ih je detaljnije promatrao i opisivao početkom 18. stoljeća. Najveći pomak u kulinarstvu, ove gljive intenzivnog okusa i specifičnog mirisa, doživjele su za vrijeme renesanse i modernog doba kada su kao dugo čuvana tajna seljaka došle do kraljeva i predstavljali najukusnije večeri plemićkog društva. U dvorovima diljem Europe tartufi su mogli naći na jelovniku tek početkom 18. stoljeća, ali kada su se jednom počeli prepoznavati s vremenom su sve više dobivali na vrijednosti, te su danas postali neizostavna delicija na stolovima gurmana diljem svijeta.
Giacomo Morra, vlasnik restorana iz Albe, u sjevernoj talijanskoj pokrajini Pijemont proslavio je tartuf i jela od tartufa 1930.-ih godina, a 1933. godine londoski Times ga proglašava kraljem tartufa.
Istraživanjem tartufa, znanstvenici su uočili da sadrži aktivnu tvar koja nedvojbeno popravlja raspoloženje i utječe na osjećaj ugode. Anandamid je pronađen u prirodnom obliku u mozgu životinja koji je odgovoran za pokretanje osjećaja blagotvornosti, a istu tvar nalazimo i u majčinom mlijeku što potiče dijete na želju za sisanjem.

Danas su bijeli tartufi (lat. Tuber Magnatum Pico) iz Istre i talijanske pokrajine Pijemont najcijenjenija i najskuplja vrsta tartufa, a Motovunska šuma, koja se nalazi u sjevernom središnjem dijelu Istre, oko srednjovjekovnog gradića Motovuna ostala je upisana u Guinnessovu knjigu svjetskih rekorda, kao mjesto gdje je vlasnik restorana, Giancarlo Zigante 2. studenoga 1999. godine sa svojim psom pronašao do tada najveći bijeli tartuf na svijetu koji je težio 1310 grama, prigodno nazvan Millenium. Iako je ovaj tartuf mogao dostići iznimno veliku cijenu, završio je kao glavni sastojak večere za stotinjak uzvanika i postao prvi promotor istarskih tartufa.
Tijekom povijesti čovjeka, tartuf je bio prisutan u gotovo svim erama, te je svojom posebnošću zavodio sve društvene slojeve, a od prošlosti kada je bio hrana samo bogovima prošlo je mnogo vremena i danas, sva sreća, može uživati svatko. Ponudu Adria tartufa i tartufata ekskluzivno možete pronaći u Deliiicije dućanima i na web shopu.